25.10.2006., srijeda
Y tu, tienes miedo de la muerte?
|
"Ona je posljednja laž koju imaš.." Mario je polako i sporo silazio starim i klimavim stepenicama u podrum svoje kuće. Svakim korakom dizala se prašina presijavajući se na rijetkoj zraci sunca koja je prodirala kroz kakvu pukotinu. Podrum je bio neuredan, ali ipak prostran. Na prozorima su bile pribijene daske. Bilo je tu starih i neupotrebljivih bačvi za vino i nekoliko stolaca pobacanih u kutu prekrivenih paučinom koja se lagano povijala jer su otvorena vrata podruma stvarala propuh. Mario je bio srednje krupne građe u svojim kasnim dvadesetim godinama. Pravilne crte lica odražavale su mirnoću. U ruci je držao limenu kutiju. Moglo bi se pomisliti da su se nekad davno u njoj držali keksi. Bilo je oko deset sati izjutra. Razmaknuo je stare kutije koje su stajale uz zid i prikrivale još jedna vrata. Bio je izrazito tih i miran i izgledalo je kao da se bojao da će nekoga uznemiriti. Iako mlad, bio je već proćelav. Na sebi je nosio plavo radničko odijelo. Nešto je promrmljao, i otvorio vrata. U njoj se nalazio maleni krevet, prljava kanta i Marijeva osma žrtva. Ležala je beživotno na podu. Na vratu su joj se mogle vidjeti masnice koje su napravile Marijeve ruke. Imala je crnu kosu i čudne rane na usnama. Podignuo ju je i položio na krevet. Gladio ju je po kosi kao kakvu lutku. Jedva čujno moglo se čuti njegovo šaputanje: «Zašto si rastrgala konce? Zar nisam bio dobar prema tebi? Sad moram ponovo..» Uzeo je i otvorio limenu kutiju koju je nosio sa sobom. U njoj se nalazila poveća igla i konac. Uzeo je iglu i zašio njena već rastrgana usta. Kad je završio, pospremio je svoje potrepštine i izašao zatvorivši vrata i vrativši kutije na prvotno mjesto. Vraćajući se istim stepenicama reče, onako, za sebe: «Šteta, tako brzo počnu gubiti svoju ljepotu. Pokopat ću te večeras. Bit će lijepa noć.» Marijeva se kuća nalazila na brežuljku iznad sela. Nasljedio ju je od oca koji je umro prije nekoliko godina. Te je godine Mario proučavao biljke. Majke se nije ni sjećao. Umrla je kad je bio još dijete. Selo je šaputalo da ju je muževljevo varanje dotuklo. Mario je mrzio to tiho šaputanje. Pala je noć. Izašao je van i otišao iza kuće. Iskopao je plitak grob i ubacio nago beživotno tijelo. Baterija mu je osvjetljavala posao. Oči djevojke i dalje su zurile u prazno. Nije ih zatvorio. Na trenutak je pomislio da su ga oči pogledale, ali je to pripisao lošem svjetlu i umoru. Nagrnuo je zemlju. Kad je završio, ugasio je bateriju i osvrnuo se oko sebe. Vladala je tišina. Noć je zaista bila lijepa. Na trenutak je zastao uživajući u mirisu noći. Povukao se zatim u kuću, oprao ruke, presvukao se i legao u krevet. Sutradan je morao rano ustati. (...) Dana kada su Maria uhitili, pronašli su dvadeset i šest zakopanih tijela u njegovom dvorištu. Ljudi su se čudili, zgražavali a onda sve to zaboravili. |
19.12.2005., ponedjeljak
And put your light out...
|
Što čovjeka tjera da ubije? Što to mene tjera da ubijem? Otkud taj stravičan i nepoznat poriv da nekome smrskam glavu, zabijem nož u prsa ili ga jednostavno zadavim? Ruke mi se tresu dok ovo pišem. Trnci mi prolaze tijelom. Osjećam kao da ću iskočiti iz vlastite kože. Mislim da neću izdražati još dugo. Želja je nevjerojatna. Plazi mi umom i ne da mi razmišljati. Ne pretpostavljam moguće posljedice, samo želim utažiti žeđ. Jesam li oduvijek bila takva ili sam tek sada ugledala svoje pravo lice? Jesam li ubojica? Mogu li uzeti nečiji život, jesam li ja za to sposobna? Najgore od svega je to što jedini strah koji imam je taj da nisam sposobna. Jer, što sam ja onda, ako nisam ubojica? Osjećam da ću učiniti nešto impulzivno, naglo, neplanirano i sve će propasti. Izgubljena sam. Ne nalazim se više nigdje. Ljude koje znam ne poznaju mene. Ne znaju zapravo kakva sam. Nekad bih željela da znaju. Da više ne moram glumiti. Ne da mi se. Predugo to radim i maska više nema svoju funkciju. Umjesto da štitim sebe, štitim vas, od sebe same. Kako patetično! Oduvijek sam znala glumiti savršenu dramaqueen. Pokažeš ljudima da si malo gluplji od njih i sva su ti vrata otvorena. Ubila bih svakoga tko me natjerao da glumim. Nažalost, prva sam u redu, jer sama sebi najviše štetim. Moram se pribrati. Drugog izlaza nemam. Kao da znam što moram učiniti i svijest se s tim pomirila. Trebam samo biti smirena.. duboko udahnem, uzmem metalnu šipku, sakrijem se u mračnu ulicu, podignem ju iznad glave i čekam. Prolazi neka žena. Žuri se negdje. Mislim da me osjeća, mislim da zna da sam ovdje. Moj luđački pogled ju prati. Mirišem ju. Ima sladak miris. Gotovo da ju mogu progutati. Okreće se ali me ne vidi. U mraku sam. Nastavlja hodati. Ja ju pratim. Osjećam kako joj adrenalin raste. Tresem se. Zna da sam ovdje. Prvi udarac u potiljak, da ju srušim na pod. Sad je lakše. Udaram gdje stignem. Krv pršti po mome licu. Oblizujem usne. Krv mi je u ustima. Topla je, ali se brzo hladi. Udaram šipkom po glavi. Lubanja puca. Tup zvuk. Srce mi se polako umiruje. Nisam sigurna koliko dugo udaram. Glave gotovo više da nema. Udaram po tijelu. Mekše je. Udarci ljepše sjedaju. Lomim kosti. Tek sad pomišljam da je mrtva. Ispuštam šipku iz ruku i saginjem se. Uzimam ju za ruku, krvava je. Mazim se njenom rukom po svome licu. Razmazujem krv. Molim za oprost. Odlazim. «Dobro je, Marina..» čujem glas. Sjedim. Ne osjećam više vrijeme. Ustajem, odlazim do prozora i skačem. Petnaest katova je više nego dovoljno. Marina je morala umrijeti. Ispunila sam njenu želju. Da zaštitim sebe morala sam ju ubiti. Postajala je previše glasna. Jedno tijelo je premalo za nas dvije. Tiho je bez nje. Čujem svoje misli kako odzvanjaju. Mislim da mi nedostaje. ( ... ) |
20.11.2005., nedjelja
Angels deserve to die
 Na Zagreb se počela spuštati noć. U zraku se osjećao miris snijega. Bio je prvi dan novembra, i K. je upravo izašao iz tramvaja broj 4 na glavnom kolodvoru. Bio je to mlad muškarac kratke crne kose. Na mršavom tijelu visio je zimski kaput. Lice mu je bilo blijedo i upalo. Oči su jedine odavale da u njemu ima života. To je mogao biti bilo koji prolaznik, ipak, K. se razlikovao od mnogih. Imao je sposobnost uočavati ljude i, što je još važnije, imao je sposobnost uočiti one koji to nisu bili. Naučio se živjeti s tim. Naučio je to podnositi. Popravio je kaput, osvrnuo se i pogledao prati li ga itko. Oči su mu odavale strah, iako je to pokušao sakriti. Da, strah i nelagodu. Nastavio je put pješke. Već je izdaleka mogao čuti Ciganku: – Kupite lijepe margarete, svježe ubrane danas – govorila je Ciganka pokušavajući prodati već uvenulo cvijeće. Lice joj je bilo smežurano i oči su se teško vidjele. Bila je jako stara i ne bi se moglo lako odrediti koliko godina zapravo ima. Svejedno, u njoj je bilo snage. Nudila je ljudima cvijeće ali se nitko nije obazirao. K. je stao i dao joj nešto novaca. Pomislio je, onako, za sreću. Želio je krenuti dalje ali ga je Ciganka primila za rukav. – Hvala, gospodine, Bog vas blagoslovio. – reče ona. K. je sumnjičavo pogleda i nađe čudan osmijeh na njenom licu. Otrese ruku i krene dalje, a hladan osjećaj prože ga u tom trenutku. – On zna što radim – pomisli. Tražio je odgovore na pitanja koja se nisu smjela postavljati i on je znao da postoji veliki rizik. Ali nešto ga je vuklo i on je morao saznati istinu. Nije znao treba li vjerovati onom stvoru koji je pokrenuo sve ovo. Jedino u što je bio siguran jest da je stvor (što god on bio) bio izrazito uvjerljiv. Hodao je pognute glave i gotovo zatvorenih očiju. Put se sam otvarao. Upute mu nisu niti trebale. Noćna svjetla obasjavala su ulicu koja je bila prazna. Osvrnuo se još jednom. Možda se nadao da će ga netko spriječiti. Ušao je u zgradu i počeo se uspinjati stepenicama. Došao je do trećeg kata i ušao u dugačak hodnik na kraju kojeg su se nalazila vrata. Pokucao je i ušao u veliku prostoriju. Bila je potpuno prazna bez ikakvog namještaja i izgledala je kao da je već duže vrijeme napuštena. Kroz prozor je ulazila žuta svjetlost ulične rasvjete. K. je napipao prekidač i pokušao upaliti svjetlo. Čula se samo kliktanje. Prekidač, naravno, nije radio. – Zatvori vrata – čuo je kako dolazi iz sjene – Došao sam po odgovore – promucao je K. Domaćin ga je pošteno preplašio i K. nije znao smisliti bolji odgovor u tom trenutku. Iz mraka se čuo smijeh. Promolilo se lice. Prvo su se vidjeli iskeženi bijeli zubi. Odmah poslije pokazalo se cijelo tijelo. Bio je to muškarac u svojim tridesetima. Plave kose i izražajnih plavih očiju. Gol do pasa. Nije davao znakove da osjeća hladnoću. K. je stao pred njega. – Ponudio bih te da sjedneš, ali vidiš i sam da nemaš gdje – rekao je plavooki domaćin i nastavio – Kako si me našao? Ti si jedan od onih, zar ne? – Da. – rekao je K. – Nije bilo teško. Znao sam put kao da sam njime hodao tisuću puta. A i imao sam malu pomoć.. – rekao je na kraju s dozom nelagode. Nije bio siguran treba li štititi tog stvora koji je ispuzao iz kanalizacije i rekao mu toliko uznemirujućih stvari. – Foedus? Da, on zna biti poprilično… brbljav. – rekao je plavooki i spustio glavu. Izgledalo je kao da je i on zabrinut. – Foedus neće još dugo, - i nastavio sasvim tiho - previše toga priča, onaj će ga maknuti ubrzo. – Znači, govorio je istinu? Je li moguće, je li moguće da.. Reci mi… trebam znati.. moraš mi reći, ovo je previše važno.. važno za sve nas.. K. više nije bio siguran ni u što. Treba li im vjerovati? Što je više želio znati to je više žalio što će saznati. – Koja je svrha njegove obmane? – upitao je K. – Da može nama manipulirati. Kako ne shvaćaš. Zar je uopće to bitno? Zar misliš da ćeš nešto promijeniti? Zar ne shvaćaš da ništa više nije važno! Ništa više nije važno. – završio je a u očima mu se vidio potpun gubitak ikakve nade. Prozor je bio otvoren i žuta ulična svjetlost ispunjavala je prostoriju. K. je zateturao. U glavi mu je počelo tutnjati. Osjećao se kao da se cijeli svijet srušio na njega. Napravio je nekoliko koraka u nazad, napipao vrata, cijelo vrijeme ne skidajući prestrašen i nepovjerljiv pogled s domaćina. Na kraju je istrčao van. U glavi su mu prolazile svakojake misli. Nije ih mogao srediti. Mislio je da je sasvim poludio. Hladnoća je postajala sve jača i jača. Ali on ju je prestao osjećati. Nije ni podignuo pogled ali je znao kuda ide. Vozač tramvaja, možda od umora, nije vidio muškarca u kaputu, s pognutom glavom, kako stoji na tračnicama. Bilo je prekasno da zakoči. U prostranoj prostoriji u kutu, sklupčan, sjedio je muškarac plave kose i izražajnih plavih očiju. U svojim tridesetima, gol do pasa. Držao je u ruci nož. Dignuo se i otišao do prozora. Žuta svjetlost obasjala mu je leđa. Na njima su se vidjele dvije velike otvorene rane. Nije bilo teško naslutiti da su tamo nekad bila krila. Mogao je vidjeti tramvaj kako stoji i veliku krvavu masu na tračnicama. Nasmiješio se. Uzeo je nož i zario ga u prsa. Čulo se kako probija kost. Crvena tamna tekućina potekla je iz rane. Pao je na pod i čekao. Nakon nekog vremena osjetio je da se u prostoriji pojavilo nešto. Nije bio siguran hoće li doći i olaknulo mu je. Za njega ipak ima spasa. – Došao si po mene? Mislio sam da nećeš, ali mi je nešto govorilo da si mi ti izlaz. Nakon što me on napustio, mislio sam da sam potpuno izgubljen. Rođen sam da mu služim i nisam nikad posumnjao u njegove namjere. Zašto bih i trebao? Ta on je Bog! Ali sam trebao. I kad sam saznao da je sve to bila jedna velika laž, kad sam shvatio da je sve uzalud, da ga uopće nije bila briga, shvatio sam još nešto. Ti ćeš me osloboditi. Na tebe nema utjecaja. Ti sam određuješ tko ide s tobom, zar ne? Zaboravio je da ipak imam jedan izbor, a taj je da umrem. Da nestanem.. – u njemu se pojavila nada. Nada kakvu dugo nije osjetio. – Žao mi je, ali ne smijem. Mislim da zavrjeđuješ da ti to kažem u lice. – rekla je Smrt i napustila prostoriju |
25.07.2005., ponedjeljak
Osveta
 Sunce je zalazilo u krvavi suton, dok su oblaci preuzimali noć. Bila je jesen 1878. godine. Kapetan broda Sveti Kristofor stajao je za kormilom i razmišljao, dok je brod plovio prema oluji. Vremena za povratak u luku nije nedostajalo, ali je znao da prevozi važne i bogate putnike i znao je koliko naporni mogu biti. Oluju je mogao podnijeti. «Reci posadi da sve pripreme. Bit će velika oluja večeras», rekao je svom prvom časniku, «i reci putnicima neka ne izlaze iz kabina.» «Da, kapetane.» potvrdio je prvi časnik. … Goran je stajao ispred ogledala i popravljao kravatu. Izraz lica mu je bio gotovo bezizražajan. Jedino su kose i smeđe oči govorile nešto tajanstveno i zastrašujuće u isto vrijeme. Duga smeđa kosa bila mu je zavezana crnom vrpcom, a široka ramena nazirala su se ispod bijele košulje. Nosio je crne hlače i čizme. Odjeća je bila pomno izabrana. Izgledalo je kao da se za nešto sprema. Netko je pokucao. «Uđite.», mirno je pozvao. «Gospodine, ispričavam se što smetam, kapetan je dao upozorenje da svi putnici ostanu u svojim prostorijama. Sprema se nevrijeme večeras i stvar je vaše sigurnosti…» «U redu, u redu», odbrusio mu je Goran «…stvar naše sigurnosti…» promrmljao si je ljutito u bradu. Sluga se pokorno naklonio i zatvorio vrata. «…stvar naše sigurnosti…» još je ljuće ponovio. Ruke su mu se počele tresti i najzad je počeo sam sebe smirivati. «Čekaj da počne oluja…», rekao je sam sebi. U mračnom kutu sobe na stolcu je sjedio Kai. Svijeća je jedva osvjetljavala prostoriju i lice mu se nikako nije moglo vidjeti. «Ne moraš to raditi», progovorio je Kai. «Možeš i odustati. Nemoj sam sebe mučiti.» «Pusti me na miru!», zaurlao je Goran. «Ti si samo pokušaj moje glupe savjesti da nešto učini. Ti si privid, utvara. Pusti me da radim po svome.» Brod se zaljuljao i najavio dolazak oluje. Grmljavina se čula sve snažnije. Goran je otvorio kovčeg i iz njega izvukao dugačak nož. Pogledao ga kao da mu je taj nož jedini prijatelj, jedina stvar u koju se nije razočarao. Čvrsto ga je primio i izašao van. Susjedna kabina mu je bila najbliža. Otvorio je vrata. U sobi je sjedila starija žena. Bila je umorna i spremna da legne u krevet. Imala je slab vid i kad je Goran ušao u sobu, mislila je da joj je sluškinja došla pomoći spremiti se za počinak. Goran joj je prišao, izvukao nož. Nije stigla ni kriknuti. Prerezao joj je vrat. Sluškinja je upravo ulazila. Vidjela je svoju gospodaricu, mrtvu u lokvi krvi. Počela je vrištati. Ugledala je Gorana koji joj je prilazio. Željela je pobjeći ali su joj noge bile nepokretne. Primio ju je. «Vrišti koliko god hoćeš… nitko te neće čuti.» Krvav nož zabio joj je u trbuh i povukao prema vratu. Mogao je vidjeti njen prestrašen pogled dok je pokušavala spriječiti da joj se utroba ne prospe po podu. Pustio ju je, a ona je pala mrtva. Obrisao je nož o neku skupocjenu haljinu koja je bila položena na stolac pored vrata i izašao van. Ispred vrata druge prostorije, čekao je Kai. «Odustani. Nisu oni krivi. Nisu oni tamo bili.» govorio je a Goran ga nije čuo. Prošao je pored njega, ne obazirući se. Izgledao je kao da je u nekom transu. Stanju iz kojeg se ne može izvući lako. U drugoj prostoriji je bila mala obitelj. Muž, žena i mala djevojčica. Već su spavali pa je Goranu bilo izrazito lako. Muškarac se malo borio ali nije mogao pobijediti. Djevojčica je najmirnije prihvatila smrt. Goran ju je pogledao i kao da ga je podsjetila na nekoga ali je ubrzo odagnao te misli. Vratilo mu se drugo sjećanje, bolnije sjećanje. Pogledao ju je i rekao «Nisi ni okom trepnula, nisi ništa poduzela… samo si stajala i gledala…» i probo joj srce. Ni zvuka nije ispustila. Goran je tako prošao više od polovice putničkih kabina. Nevrijeme je bilo toliko snažno, vjetar je udarao, valovi su zapljuskivali da nitko nije u ništa posumnjao. Kretao se vrlo lako i izvršavao zadatak još lakše. Kai ga je pokušavao zaustaviti, ali Goran nije slušao. Kako je noć odmicala na brodu je bilo sve više leševa. Pred jutro je Goran znao da ima još samo jednu osobu. To je bio mali dječak koji je zarađivao tako da je na brodu pomagao kuharu. Ušao je u kuhinju i ugledao dječaka kako spava. Dječak je taj dan (kao i svaki drugi) toliko radio da mu nije smetala ni oluja ni ljuljanje broda. Kai je već stajao pored njega. Goran mu se približio i podignuo nož. Kai se sagnuo i progovorio «Ovaj dječak izgleda baš kao ti kad si bio mali. I ti si radio po cijele dane da prehraniš sebe i svoju sestru. I uspio si. Postao si imućan, svojim radom. Pusti njega da mirno spava. Nije zaslužio tvoju osvetu. On nije bio tamo kad se to dogodilo. Nitko na ovome brodu nije bio tamo.» Goran je spustio pogled i promrmljao «Evo, ovaj je zadnji…» podigao nož i zaklao dječaka. «Ali nikad nije zadnji…» odgovorio je na to Kai. … Oluja se smirivala. Dva su muškarca sjedila na pramcu i gledala u smjeru iz kojeg je trebalo izići sunce. Goran je pričao kao da je sam sebi pričao, a Kai ga je slušao iako je znao ovu priču i čuo ju je već tisuću puta. «Bila je tako prekrasna, pametna. Moja sestra i najbolja prijateljica. Odrasli smo sami. Roditelji su nam umrli kad smo bili mali. Ja sam radio za oboje i nikad mi nije bilo teško. Imali smo sve što nam je trebalo. Radom sam došao do nekih novaca. Još su nam i neki rođaci pomogli i mi smo se uspeli u društvu. Zašto sam predložio to putovanje? Voljela je more i putovanje brodom se činilo izvrsnom idejom. Nisam mogao znati da će on biti tamo. Salijetao ju je zadnjih mjeseci. Ona ga je odbijala. Ja sam mu se suprotstavio, možda nisam trebao… možda sam bio previše grub… bogatunčić je poludio… mene su držali…» ovdje je Goran zastao «a tako je bila…» suze su ga prekinule. Počeo je plakati i onda je ljutnja probijala iz njega. «I nitko nije okom trepnuo, nitko nije ništa napravio, samo su stajali i gledali. Moju najdražu, kako je onaj gad… kako joj onaj gad…» kroz zube je procijedio «Nisi mogao ništa učiniti» pokušavao je Kai «Bili su jači od tebe. Četvorica su te držala.» Goran je nastavio ne obazirući se na njegove riječi. «A onaj bogatunčić… kao da je svijet njegov. Od kud mu pravo, od kud mu pravo…? Svi su samo stajali i gledali. Mogli su ga spriječiti. Ali nitko se nije pomaknu, trepnuo nije, čak ni kad su ju ubili. Pred mojim očima, pred njihovim očima. Nisu se pomaknuli ni kad su… ni kad su…» Goran je zastao i pognuo glavu a Kai je završio rečenicu «Čak ni kad su tebe ubili.» Goran ga je pogledao i rekao «Da, nitko se nije pomaknuo…» «Znaš da ću te i slijedeći put pokušati zaustaviti?» pitao je Kai. «Znam, znam…» odgovorio je Goran. … Sunce je prolilo svoje zrake po mirnoj pučini, a dvije siluete su polako nestajale.  Dedicated to gemini |
06.05.2005., petak
Praznina
 Večer se počela spuštati na grad. Zvjezdano nebo najavljivalo je vedru noć. Laura je stajala na krovu visokog nebodera. Sama. Pripremala se na skok u zaborav. Duga crna kosa lepršala joj je na vjetru. Bila je blijeda i spremna na smrt. Stala je na rub i čekala. Ni sama ne zna što. Možda da počne sumnjati u svoju odluku? Teško. Već se pomirila sa svojom sudbinom. Previše boli i previše patnje u njenom životu. Željela ga je prekinuti, brzo. Ovo joj je bio već treći pokušaj i rekla je samoj sebi da se promašaj neće ponoviti. Udahnula je i pogledala prema dubini. Činilo joj se kao da će letjeti do pločnika cijelu vječnost. To ju je i tješilo i plašilo u isto vrijeme. Zaklopila je oči i tada čula glas iza sebe. «Je li to stvarno najbolji i jedini način?», progovorio je. Prestrašila se. Naglo se okrenula i skoro pala. Tako nije željela otići, te se pribrala, a adrenalin joj je navro u glavu. Zamračilo joj se pred očima. Zateturala je i sišla s ruba. Kroz maglu je ugledala visokog muškarca kojemu se lice jedva naziralo jer je bilo na pola u sjeni. Laura nije mogla dokučiti koji to predmet radi sjenu. U tom trenutku nije ju bilo ni briga. Nagnula se prema njemu da ga bolje pogleda. Privlačio ju je. Bio je mršav i nekako ispijen. Iz njega je izbijalo nešto izrazito neobično, neprirodno. Osjetila je nelagodu i htjela ga je otjerati. «Odlazi! Što tebe briga što ja radim sa svojom smrću i svojim životom?!» rekla mu je. «Kako je to nevjerojatno kako se ljudi počnu brinuti za tebe kad je za sve prekasno!» nadodala je cinično. Nasmiješio joj se i mogla je vidjeti bijele mu zube. «Ja nisam ovdje da te tješim, da ti ponudim zvijezde i nebo, ne mogu ti vratiti izgubljeno, ali ti mogu ponuditi rješenje.» tiho joj je odgovorio. Nije se pomaknuo od trenutka kad ga je ugledala. Dugačak crni kaput stajao mu je mirno i kao da ga je vjetar zaobilazio. Nastavio je: «Što ako postoji način da zaboraviš svu bol, da ne osjećaš više ništa,…» Gledala ga je s nevjericom i rekla «To i pokušavam...» Nije se ni obazirao na njene riječi: «Što ako možeš pomoći drugima?», počeo joj je lagano prilaziti, «Samo mi daj svoju ruku i shvatit ću to kao pristanak.», ispružio je svoju mršavu bijelu ruku prema njoj i čekao odgovor. Suze su joj počele teći i shvatila je da mu treba dati priliku. Primila ga je za ruku i gotovo se smrznula od osjećaja koji ju je prožeo. Navala praznine prošla joj je kroz cijelo tijelo i željela ga je pustiti, ali nije mogla. Nije joj dao. Primio ju je za ramena i odvukao ju do ruba nebodera. Još mu uvijek nije uspjela vidjeti oči. Puna nevjerice i odvratnog osjećaja crnila uspjela je jedino prošaptati pitanje na koje nije dobila odgovor: «Što si ti?…» Bacio ju je preko ruba. Samo je zaklopila oči. … Probudila se na pločniku. Laura se ustala i osvrnula. U njenoj blizini nije bilo nikoga. Pogledala se i shvatila da je obučena u dug kožni kaput i crnu odjeću. Pogledala si je ruke. Bile su ispijene i bijele. Pregledala je džepove i nije našla ništa što bi joj pomoglo da otkrije tko je. Ničega se nije sjećala. «Tko sam ja?», rekla je. Stajala je neko vrijeme na mjestu. Osjećala je veliku prazninu, kao da ne postoji, kao da je sjena. Nije se mogla sjetiti niti jednog događaja i niti jedne osobe. Razmišljajući o svom postojanju ugledala je neku ženu. Laura je krenula prema njoj. «Molim Vas, nešto mi se dogodilo, ne znam gdje sam, pomozite mi…», započela je Laura. Žena se nije niti osvrnula. «Molim Vas…», ponovila je glasnije i stala pred ženu koja nije niti trepnula. Laura ju je htjela primiti za ramena i prodrmati. Žena je samo prošla kroz nju. Laura je stala kao ukopana. «Oni te ne mogu vidjeti. Ne trudi se.» rekao je glas. Podigla je pogled i ugledala muškarca s dugim kožnim kaputom. Sjena mu je zaklanjala oči. «Tko si ti?» upitala je još u šoku od saznanja da je netko upravo prošao kroz nju. Imala je osjećaj kao da se sastoji od izmaglice. «Jesam li ja mrtva?» pitala je. «Daleko od toga.» rekao joj je i pogladio po kosi. «Zovem se Kai i tu sam da ti pomognem.» Tada ga je zagrlila i počela plakati. Ne sjeća se koliko je plakala. Ne sjeća se niti zašto je plakala. Znala je da je dobro vrijeme za to. Kao da u njoj ima još malo ljudskog koje želi van. Zapravo, vrijeme u njenom postojanju više nije igralo nikakvu ulogu. Ljudi su prolazili vrijeme je prolazilo, pa ponovo se vraćalo. Objasnio joj je da je nekad bila poput ljudi koje vidi kako besciljno hodaju nesvjesni svoga postojanja. Rekao joj je da je svoj boli koju je osjećala došao kraj i da je sad spremna pomagati drugima. «Nešto ti želim pokazati…» rekao joj je i primio ju za ruku. Pogledala je oko sebe i nije zapravo shvaćala što se događa. Boje su se slijevale jedna u drugu, zvukovi su nestajali, sve se skupljalo u bezličnu masu koja je postajala sve tamnija i tamnija. Imala je osjećaj kao da se svemir zakrivljuje u jednoj točki propuštajući dva putnika. Crna boja prodirala je u sve pore. Gotovo ju je mogla čuti kako gmiže i traži što će progutati. «Ovo je samo način putovanja.» pokušao ju je smiriti. «Uskoro će biti gotovo.» I bilo je. U trenutku kad je mislila da će biti progutana, počele su se pojavljivati naznake svjetla i ona je već mogla nazirati obrise. Našla se u sobi. Mala prostorija, siromašno namještena. U kutu je za stolom sjedio muškarac u svojim pedesetima. U ruci je držao revolver. Tamni se suputnik okrenuo prema Lauri govoreći: «Vidiš kako pati. Misliš li da će se ubiti? Neće. Nema hrabrosti. Vratit će se natrag svom jadnom životu i za točno tri mjeseca i dvadeset i šest dana ubiti trinaestogodišnju djevojčicu. Zašto se to neće dogoditi? Jer ćemo mu mi dati snagu da završi ovo što je započeo.» Kai je prišao kukavnom čovjeku i stavio mu ruku na rame. Muškarac se nije niti osvrnuo. Stavio je revolver u usta i stisnuo okidač. U trenutku soba je bila ispunjena krvlju i mozgom. Laura je gledala ne osjećajući ništa. Shvaćala je što joj je Kai objašnjavao. Znala je da će i ona uskoro raditi upravo ovaj posao. Vratili su se ubrzo na onaj isti pločnik gdje je sve započelo. Kai joj je stavio mali kamenčić na dlan. Presijavao se na mjesečini. «Što je to?», upitala je gledajući u tajanstveni predmet. «To je sve znanje koje ti je potrebno. Kada odem znat ćeš što ti je činiti.» odgovorio joj je i nestao u mraku. … Robert je sjedio na kauču razmišljajući hoće li to stvarno učiniti. U jednoj je ruci držao britvu, u drugoj bocu votke. Potegnuo je dobar gutljaj, odložio bocu i rekao sam sebi da si ne može dopustiti još jedan promašaj. Čvrsto je primio britvu i u tom trenutku ugledao ženu duge crne kose u dugačkom kožnom kaputu. Nije joj mogao vidjeti lice jer je bilo zaklonjeno sjenom. Nije znao koji predmet radi tu sjenu. «Kako si uspjela ući u moj stan?…» upitao je s nevjericom. Nije mu odgovorila, samo je rekla: «Je li to stvarno najbolji i jedini način? Ja nisam ovdje da te tješim, da ti ponudim zvijezde i nebo, ne mogu ti vratiti izgubljeno, ali ti mogu ponuditi rješenje.» … |
01.03.2005., utorak
...
U staroj i prašnoj sobi sjedio je N. za svojim radnim stolom i plakao. Noć je već bila pri kraju i činilo se kao da će svaki tren svanuti. Usprkos prljavštini soba je izgledala uredno. Radni stol, fotelja, velika polica s knjigama i mala stolna lampa. N. se ustao, napravio par koraka, obrisao lice o rukav i počeo razmišljati. «Možda ipak postoji neki način… možda se nekako iz ovoga mogu izvući… znam da je rješenje tu, pred mojim očima…», nervozno se igrao prstima i lice koje je nekad bilo lijepo poprimilo je užasnu grimasu. Više ga se nije moglo prepoznati. Već je danima boravio u toj sobi. Zaboravio je i na glad i na žeđ. Pokušavao je dokučiti na koji način bi mogao sve to završiti. Ubijalo ga je čekanje. Točno na minutu je znao kad će doći taj trenutak kojega se toliko bojao. Ponovo se vratio radnom stolu i knjigama. Sjeo je, primirio se i nastavio. «Ako do sada nisi našao način kako ćeš uspjeti u slijedećih sat vremena?», javljao mu se glas neuspjeha. Bio je potpuno umoran i kraj mu se toliko činio neizbježan da se gotovo pomirio s tim. Gotovo, ne potpuno, zato je i sjedio tražeći odgovor. Sve je počelo prije točno pedeset godina. N. je bio čovjek kojemu život i življenje nisu išli od ruke. Bio je izrazito inteligentan, ali nikad nije znao to sasvim upotrijebiti. Volio je knjige i one su ga držale na životu. Nije imao prijateljâ, nije imao djevojaka. Ljudi su ga obično zaobilazili u velikom krugu. Osim jedne osobe. N. se nikada nije mogao sjetiti kada je upoznao V.-a. Sjeća se samo da je stupio u njegov život i da je tada sve postalo nekako drugačije, maglovito, moglo bi se reći. I te noći, prije točno pedeset godina, kao da je bio u nekom transu. Sjedio je s V.-om i razgovarao. Ne sjeća se koliko je razgovor trajao, mogao je trajati minutu i mogao je trajati godinama. V. je polako počeo: «Znaš, ljudi prolaze kroz život ne znajući kako ga iskoristiti. Ubijaju se u poslu, kod kuće su nezadovoljni, ne shvaćaju da mogu sve promijeniti samo jednim potpisom.»Taj razgovor se dogodio prije pedeset godina, tu je večer N. potpisao ugovor s Vragom i život mu se promijenio. Imao je sve što je htio. Na pedeset godina. I večeras je bio dan isplate. N. je već nekoliko godina radio na rješenju svog problema. Te večeri je vidio izlaz, samo ga je morao uhvatiti. Kad je vrag došao, N. je bio spreman. Pripremio je obred sjeo i čekao. Vrag je bio točan. U pet sati i četrdeset i tri minute stajao je na vratima. «Idemo.» rekao je vrag. N. je skupio snagu i započeo obred. Soba se napunila gustim dimom dok je N. govorio na obrnutom latinskom. Vrag je napravio čudnu grimasu i iza njega se otvorila pukotina u prostoru. «Napravio si pogrešku», rekao je mirno N., «namjerio si se na krivog bibliofila.» Portal se potpuno otvorio i uvukao vraga u nj. N. je urlao od smijeha i sreće. Nije sam sebi mogao povjerovati. On je čovjek koji je nadmudrio vraga. A zašto ne? I tako je sve pisalo u knjigama. Sjeo je u fotelju i zaklopio oči. Osjećao je mir. «Ako si završio s cirkusom, možemo poći.» rekao mu je vrag. «Kako… ali… gdje… ma koji vr…» mucao je N. Nikako nije mogao shvatiti kako nije uspjelo. Napokon se pokušao sjetiti noći potpisa. «Ti si me zbunio! Prevario! Ja se te noći uopće ne sjećam! Nešto si mi napravio! Ne bih drugačije potpisao!» urlao je N. «To što se ničeg ne sjećaš je stvar tebe i tvog malog, mizernog uma koji te pokušava zaštititi.» mirno mu je odgovorio vrag. «Pokušavaš okriviti nekog drugog, a za sve si sam kriv. I sad se pokušavaš izvući. Koliko imaš godina, mislim, s onim što sam ti ja dao? Osamdeset, devedeset? JA sam ovdje od početka vremena, i ti bi MENE pokušao prevariti?… Smiri se i idemo, dug je put pred nama.» |
19.02.2005., subota
L.-ova priča
Te večeri, kad je L. ubio svoju posljednju žrtvu, mjesec je već zašao za oblake i noć je bila tamnija nego obično. L. se dovezao u svom crnom audiu na benzinsku crpku, malo ranije nego što je bilo dogovoreno. Zapalio je cigaretu i pričekao. Otpuhivao je dimove i razmišljao što će raditi ostatak večeri, jer, kako je on planirao, bit će gotov za ne više od pola sata. L. je bio izrazito realan čovjek, obavljao je posao plaćenog ubojice vrlo pomno i profesionalno. Nikad nije dopuštao osjećajima da prevladaju. Smatrao je da su oni slabost koji te mogu stajati i novaca i vremena. Takav način razmišljanja mu se mogao pročitati na licu i zato je L. imao mnogo klijenata, često su ga unajmljivali i nikad se nije znalo točno koliki broj žrtava zapravo postoji. Govorilo se o pedesetak ljudi, a vjerojatno je bilo i više. L. nije dugo čekao. Ubrzo se dovezao srebrni mercedes te je L. izašao i krenuo prema autu i čovjeku u njemu. Hodao je umjereno brzo, elegantno. Potpuno smireno je pogledao oko sebe uvjerivši se da nema svjedoka. Prišao je svojoj žrtvi, uljudno ju pozdravio, ugurao u auto i zadavio. «Mnogi ljudi ne znaju da kad pokušaš ubiti osobu davljenjem treba ti dobrih deset – petnaest minuta», pomislio je L. u sebi gledajući beživotno mršavo truplo. I taj mrtav čovjek gledao je L.-a svojim mrtvim očima punima straha. L. je bio snažan i bez ikakve je muke prenio tijelo u WC benzinske postaje. Postavio ga je iza vrata. Volio je tako namještati svoje žrtve da ih nalaze, kako ih je L. zvao, «obični civili». Često je znao ostati i gledati zaprepaštena i užasnuta lica kada bi otkrila truplo. Ovaj put je morao otići jer je već imao nešto drugo dogovoreno. Sjeo je u auto i odvezao se. U to su vrijeme iz dućana izlazila četiri mladića. Smijali su se, šalili i naguravali. Jedan od mladića se toliko smijao da se točno ispred ulaza u WC spotaknuo i zateturao gurnuvši snažno vrata koja su se, uz snažan tresak trupla, koje je bilo naslonjeno, otvorila. Svi su stali kao ukopani i gledali u prizor mrtvog čovjeka. Nije prošlo puno vremena i jedan od njih je konačno progovorio dok mu je glas podrhtavao: «Ubio si ga! Ne mogu vjerovati, ubio si ga!» Uskoro su svi počeli paničariti. Nisu ni sanjali da će im večer ovako završiti. Odmah su shvatili da policiju ne mogu pozvati jer su svi bili malo pripiti. Uostalom tko bi im povjerovao da je sve ovo nesretan slučaj. Na kraju su odlučili odnijeti truplo i negdje ga se riješiti. Spremili su ga u prtljažnik i odvezli se dalje od benzinske postaje. Vozili su se neko vrijeme i svađali se gdje će ga ostaviti. Na kraju su ga samo ispustili i ostavili na cesti. Zakleli su se da ovo nikome nikad neće spominjati. Vozili su se dalje i tako prošli pored auta koji je dolazio iz suprotnog smjera. U njemu su sjedili muškarac i žena. Ona je bila njegova ljubavnica i upravo mu je obavljala felacio. Vraćali su se iz motela i ovo je bio način pozdravljanja. Muškarac je već polako počeo žmirkati i skretati u suprotnu traku. Uzbuđenje mu je poraslo i gotovo je došao do vrhunca kad je osjetio da je nešto pregazio te odmah nakon toga stravičnu bol. Zaustavio je auto i počeo ispuštati čudne krikove. Nakon što je došao sebi počeo je vikati na svoju ljubavnicu: «Kako si me mogla tako ugristi? Pa, jesi li ti normalna? Trebaš paziti na takve stvari!» urlao je. «Oprosti, ali nisam kriva ti si zapravo nešto pregazio i zato sam ja… ovaj… ma znaš…», ispričavala mu se i pogledala u to što su pregazili. Polako su se primaknuli truplu. «Je li to čovjek? Je li mrtav?», s nevjericom ga je upitala. On ga je dotaknuo i potvrdio čega su se bojali. Počela je plakati i paničariti. Kako će objasniti zašto su zajedno, sve će se saznati, ona ima muža, a on ženu, završit će u zatvoru… Milijardu razloga zašto prešutjeti. Iako još uvijek pod bolovima umirio ju je i rekao joj da će ga negdje maknuti. Unio ga je u auto i odvezli su se dalje. Nitko nije progovorio niti riječi više. Nisu mogli vjerovati da se baš to njima događa. I on i ona su odlučili, sami za sebe, da se više neće viđati. Prišli su velikom parkingu pokraj trgovačkog centra. Izašli su iz auta i, koje li sreće, autu pored njihovog je bio otključan prtljažnik. Nije bilo ljudi pa su bez problema premjestili truplo. Odahnuli su i otišli svaki svojoj kući. L. je izašao iz kafića, sjeo u svoj crni audi i krenuo prema svom stanu. Iako mu se to nije moglo vidjeti na licu, bio je jako umoran. Razmišljao je o svom poslu i nekako mu se činilo kako je već stvarno prestar i kako bi trebao otići u mirovinu, smiriti se. I tako ima dovoljno novaca. Zaustavila ga je prometna policija. Navodno je prebrzo vozio. «Upravo sam ubio čovjeka!» pomislio je u sebi i zlobno se nasmijao pruživši prometnu i vozačku. «Molim vas možete li pokazati prvu pomoć?» uljudno je upitao policajac. L. je bez ikakvog straha i pomalo se dosađujući odgovorio: «Da, nema problema, u prtljažniku je.» Izašao je iz auta i otvorio ga, na njegovo zaprepaštenje bio je otključan. Slijedeće, čega se L. sjeća, jest da su ga policajci bacili na pod i uhitili, a jedino što je vidio bile su mrtvačeve oči, pune straha, i usne na kojima se pojavio maleni smiješak. |
18.02.2005., petak
|
|
04.02.2005., petak
Demon
Nikad nije vjerovala u bajke. Ipak, nešto joj je uvijek govorilo da će njen život biti drugačiji. Upoznala ga je jedne večeri dok se vraćala kući s posla. Ulica je bila potpuno prazna, a on kao da ju je čekao. Bio je naslonjen na zid i gledao ju je. Osjećala je tjeskobu koračajući prema njemu, ali nije mogla drugačije nego da prođe pored tog čovjeka omotanog u crno. Bilo ju je strah i samo je mislila na to da stigne do kraja ulice, na svjetlo. Nije uspjela. Odjednom joj je zapriječio put. Stala je kao ukopana. Približio joj se polako i primio ju za lice. Ruke su mu bile hladne. Gledala ga je i vidjela je samo njegove velike tamne oči. Bile su prekrasne i zastrašujuće. Pokazivale su iskonsku mržnju i bijes. Bila je uvjerena da su ovo njeni posljednji trenuci na ovom svijetu. Pogledala ga je spremno. Suza joj se spustila niz obraz i to je sad bio jedini znak njenog straha. Pustio ju je kao opečen. Izgledao je kao da se bori sam sa sobom. Ruke su mu se počele tresti, a lice mu je prešlo u grimasu nevjerice. Zateturao je i pobjegao u noć. Vidjela je samo njegov dugački tamni ogrtač. Ni sama ne zna kada je i kako stigla kući. Živjela je sama i nije imala kome reći što joj se dogodilo. Čudno se osjećala. Bojala se, ali ga je ipak željela ponovo vidjeti. Nekoliko dana nije izlazila iz stana. Javila je na posao da je bolesna i da nikako ne može doći. Večeri je provodila uz prozor nadajući se da će ga vidjeti. Nije ga vidjela. Već je i sama počela vjerovati da se zapravo nikada nisu sastali. Bila je u krivu. Jedne večeri je opet gledala kroz prozor tražeći ga. Dah joj je zastao, jer ga je ugledala. Brzo je navukla zavjesu jer se prepala. Sama je sebi govorila da se zabunila, ali nikako nije mogla maknuti osjećaj da ju je gledao ravno u oči. Kako je samo znao gdje živi. Osjetila je da se trese, ali joj znatiželja nije dala mira. Pogledala je ponovno kroz prozor a njega nije bilo. Odahnula je jer je pomislila da joj se samo učinilo. Okrenula se, a srce joj je počelo tući kao nikad prije. Šalica koju je držala u ruci pala je na pod i razbila se. Ugledala ga je u svojoj sobi, onako tamnog i prekrasnog. Stajali su nepomično nekoliko trenutaka dok on nije odlučio progovoriti, nije znala hoće li vrištati od straha ili ga još više zavoljeti. Glas mu je bio zastrašujuć. «Ja sam demon. Trebao bih te moći ubiti jer je to u mojoj iskonskoj biti. Ali ne mogu.» govorio je i nervozno koračao. «Ti si nekako posebna…», ovdje je zastao i primio ju za ruku. Poljubio ju je i ona se nije opirala. Po prvi put u životu osjećala je kako je kad ju netko voli bezuvjetno i toliko strastveno. Vodili su ljubav cijelu noć i on je pred zoru otišao. Vratio se i slijedeće večeri. Rekao joj je da mržnja u njegovom srcu polako nestaje i da po prvi put osjeća nekakvu toplinu. «Moja ljubav te liječi, uz mene ćeš voljeti i biti voljen.», rekla mu je nježno. Pogledao ju je s nevjericom. I dalje nije mogao vjerovati što mu se događa. Zgrabio ju je i pokušao zatomiti osjećaje. «Nemoj se boriti, prepusti se meni.», rekla je. Izgledao je kao da ga hvata vrtoglavica. Izašao je iz njenog stana i otišao u noć. Nije se vraćao nekoliko mjeseci i bila je ozbiljno zabrinuta za njega. Znala je da ga može izliječiti sa svojom ljubavi, željela je to. Vratio se jedne noći. Izgledao je potpuno izmučen kao da su se dva demona u njegovom tijelu borila za prevlast. Poljubio ju je, a zatim stavio ruke oko njenog vrata i počeo ju daviti. Zaplakala je i počela se gušiti. Ponestajalo joj je zraka i svakim novim trenutkom je shvaćala da ju neće pustiti, shvaćala je da će ju ubiti. Sklopila je oči i pomirila se sa smrću. Mrtvo tijelo je palo na pod, a on ju je pogledao i hladno rekao: «Da, sad sam potpuno izliječen, hvala ti.» |
31.01.2005., ponedjeljak
Maglovita noć
«Mama, jesi li čula zvono?» upitala sam. «Nisam, nije nitko pozvonio, čula bih.», odgovorila mi je. «Ma, nemoguće, mogla bih se zakleti…», pomislila sam i krenula prema vratima. Upitala sam tko je (na portafon) i javio mi se on, rekoh mu da silazim. Osjetila sam kao da je lagano zahladilo, pa sam obukla debelu vestu, onu koju mi je on dao. Sišla sam za nekoliko minuta. Vani se spustila magla i svjetla su bila lagano prigušena. Morala sam se potruditi da ga ugledam. Stajao je nedaleko od moje zgrade i mazio neku mačku lutalicu. Mački se zaista svidjelo maženje i cijelo se vrijeme vrtjela oko njega. Stvarno mi je bila čudna. Prišla sam mu i nasmiješila se. Danas se nismo dogovorili da ćemo se vidjeti i stvarno me ugodno iznenadio. Zagrlio me, nježno, meko, i poljubio me polako i pažljivo. Odmaknuo se i poklonio mi ružu. To je bila najljepša ruža koju sam ikada vidjela. Bila je crvena poput rubina, hladnoća joj nije smetala. «Malo si mi čudan, nekako blijed. Jesi li bolestan? Je li ti zima?» upitala sam i primila ga za ruke koje su bile hladne. «Nije mi hladno.», nasmiješio se i zagrlio me. Pričali smo neko vrijeme, ne znam više ni koliko je trajalo. Rekao mi je da me voli više od ičega i da će uvijek paziti na mene. Sjeli smo na zidić. Mačka mi je skočila u krilo i tražila pažnju. Pomazila sam ju i pasalo joj je. Bila je crna i uopće nije ličila na lutalicu. Pitala sam što ćemo s njom, a on mi je samo rekao da misli da mačka želi ići s njim, da mu pravi društvo. Rekla sam mu da će mu sigurno praviti društvo ako će se htjeti ovako maziti cijeli put. Nešto kasnije nas je mačka napustila. Neko smo se vrijeme ljubili i šaputali si slatke riječi. Bila je to najromantičnija noć u mom životu. Ponovio mi je da me voli po ne znam koji put i rekao da sada ide i da se sutra nećemo vidjeti. Poljubio me još jednom i otišao. Vidjela sam da se mačka vratila i da je hodala uz njega. Oboje su se izgubili u magli.Vratila sam se u stan gdje me majka čekala. Rekla mi je da sjednem, da ima loše vijesti. Nakon kratkog uvoda o tome kako je imao nesreću, kako je sletio sa ceste, rekla je da je moj L. umro, da ga više nema, da je poginuo prije tri sata. «Njegova je majka nazvala baš kad si izašla, nisam te mogla dobiti na mobitel, mreža u kvaru. Jesi li dobro? Otkud ti ta ruža?» pitala je. Gledala sam tupo ispred sebe i stiskala ružu, bila je to najljepša ruža koju sam ikada vidjela. |
Čudovište ispod kreveta
Zna da je tu. Ispod njenog kreveta. Zna da će napasti ako se pomakne. Zna da ga može vidjeti ako otvori oči stoga pokušava zaspati. I tako iz noći u noć. Jednom ga je čak vidjela. Navečer kad je prala zube. Podigla je pogled i vidjela ga u zrcalu. Samo na trenutak, ali dovoljan da zapamti. Imao je crvene oči i tamnu kožu. Ne kao da je premazan nečim, više kao da je koža spaljena. Srce joj je počelo lupati, četkica je pala na pod, trepnula je i biće je nestalo. Sve je trajalo djelić sekunde. Kasnije se uvjerila da je sve to bilo plod njezine lude fobije. Strah pred spavanje je postajao sve veći, tjeskoba ju je sve više gušila. Shvatila je da ne može više tako i odlučila je da će pokušati razmišljati racionalno. Legla je u krevet, zagasila svjetlo i čekala. Otvorila je širom oči i buljila u mrak. Bilo ju je strah ali je odlučila ostati uporna. Očekivala je svaki tren da će se čudovište vratiti, zgrabiti ju i gotovo je mogla sebi reći da je spremna ako se to dogodi. Pomakla je ruku i namjestila se. Mamila je čudovište k sebi, govoreći da ako mora umrijeti neće umrijeti od straha. Na svaki šum se stresla ali je ostala pri sebi. Mogla je osjetiti kako strah plazi po njenom tijelu i kako ulazi u nju svakim dahom. Mogla je točno osjetiti kako se sprema za napad i kako će se pojaviti za koji trenutak. Više nije izdržala, zatvorila je oči i počela plakati. Znala je da ju gleda, mogla je njegov pogled osjetiti na svome licu. Rekla je samoj sebi da neće biti tuđa žrtva i odlučila otvoriti oči. Vidjela je samo mrak. Oko nje nije bilo ničega, dahtala je u strahu neće li se pojaviti ali nitko nije dolazio. Ležala je nepokretna dugo vremena, a strah je samo nestajao. Polako ali sigurno postajala je sve hrabrija. Kasnije se svemu tome nasmijala i shvatila da je pobijedila, te da je istina kad kažu da se moraš suočiti sa svojim strahovima. Zadovoljno se namjestila i okrenula na drugu stranu. U tom je trenutku osjetila ruku na ramenu i da je gadno pogriješila. Pokušala je vrisnuti ali nije mogla. Okrenuo ju je i pogledao ravno u oči. Sledila se. Kasnije su govorili da je uvijek imala visoki tlak i da se nije baš zdravo hranila. Patolog je rekao da je uzrok smrti srčani udar. «Nevjerojatno, ali je moguće da se ovo dogodi djevojci od dvadeset i tri godine.» |
